(Najmanje) 3 razloga za prodaju auta i kupovinu bicikla

Prošle nedelje pisali smo o istraživanju Univerziteta u Lundu o prednostima bicikliranja u odnosu na korišćenje automobila. Tim povodom javila nam se Agneš Ćurčić Asodi iz Novosadske biciklističke inicijative da podeli iskustva svoje porodice u "odbacivanju" automobila i korišćenju bicikala. Pročitajte njene razloge i neka od pitanja koja je postavljala sebi dok je donosila odluku o prelasku isključivo na bicikliranje.

Kada razmišljam o bojaznima koje smo suprug i ja imali kada smo se odlučili za prodaju auta i investiranju u bicikle, mogu reći da ih i danas razumem, nakon višegodišnjeg iskustva korišćenja bicikla kao primarnog prevoznog sredstva. Naravno da ćete postaviti sebi pitanja kao što su:

– Kako ću obaviti mesečnu kupovinu, pa treba to sve dovući kući?
– Kako ću dete odvesti u vrtić/školu/kod lekara?
– Šta će ljudi misliti o meni, svi voze auto a samo se ja smucaram na biciklu?
– Šta ću kad padne kiša?
– Šta ću kad je napolje prevruće, oznojaću se na biciklu?

Ova lista može da se produži i na čitav tekst, ali ja to zaista ne želim. Jer, iako i dalje razumem ta pitanja, mogu na sve do jednog da nađem i odgovor i rešenje, jer sam kroz sve ove situacije prošla toliko puta da sad više ne razmišljam o njima. Slično kao kad ne znate da kuvate neko jelo a kad ga skuvate deset i više puta, više ne morate ni gledati u recept niti brinete da neće dobro ispasti. A prvih nekoliko pokušaja kuvanja je bilo nejestivo ili slabo jestivo.

Denmark-Copenhagen-211

Na više ovih pitanja se može odgovoriti sa: nije sramota povremeno se poslužiti i motornim vozilom, pozajmiti auto, ili platiti taksi. Mnogo ljudi koji su me upoznali u poslednjih 7-8 godina se veoma iznenadi što uopšte znam da vozim auto. Na to se nasmejem i objasnim kako ne samo što znam, nego izuzetno volim da vozim auto. Ali sam svesna njegovih štetnih uticaja na mene, na moju porodicu i na moju i našu životnu sredinu. Pa ga ne konzumiram prečesto. Isto kao i slatkiše. Volim ih ali ne preterujem s njima jer znam da su za mene štetni.

No, hajde da odgovorimo na neke od dilema:

Kako u mesečni shopping – ima više supermarketa koji nude i dostavu, čak i besplatnu. Iskoristite to. Lakše je nego da vi tovarite stvari u auto, pa nosite na sprat. Ovako vam ih unesu u kuću. I niste potrošili pare na gorivo. Možete dati bakšiš momcima što nose stvari. Možda će vam izaći na isto ali ste svakako uštedeli vreme i sačuvali kičmu 🙂

Transport dece – starije dete nikad nije ni postavilo pitanje zašto idemo biciklom. Takvog je karaktera. I sad svuda ide samo biciklom. Mlađe se stalno nešto bunilo, zašto ne idemo kolima ili taksijem. Kad je imalo oko 3 godine, došla sam po njega u vrtić, biciklom naravno. Napolju je padala neka kiša, onako dosadno, ne prejako ali nam je pretilo da ćemo lepo pokisnuti do kuće. Mališa je izašao iz vrtića, pogledao u nebo i više za sebe promrmljao – “pa, nećemo se otopiti”. Nikad se više nije bunio oko odlaska i dolaska biciklom, a od tada je prošlo nekoliko godina. I verujem da će u životu uvek tako uzdahnuti i reći – nećemo se otopiti.

Kiša – kabanica, slojevito oblačenje. Sneg – isto. Ovo ume da bude malo tricky, dok ne nauči čovek, šta tačno znači slojevito oblačenje. Treba probati, naći svoj lični balans između suvoće (da ne budeš oznojan) i hladnoće (da se ne smrzneš na biciklu). “A-ha” momenat dolazi već posle nekoliko nedelja iskustva.

Znoj – ja se više oznojim kad me klijent na poslu iznervira, o šefu neću ni da pričam. Ono što je sigurno – ako voziš umerenim tempom, slušajući svoje telo, i voziš uporno, znojanje se smanjuje, što je kondicija bolja, i pokreti usklađeniji, to si suvlji ili suvlja kad stigneš na posao ili kud si se uputio. Ono malo znoja što ostane, kod 90% ljudi rešavaju vlažne maramice i dezodorans.

Imidž – da se ne lažemo, naše društvo jeste vrlo okrenuto statusnim simbolima pa i popovi voze džipove (i u ovom momentu sam shvatila da u životu nisam videla popa na biciklu), ali sam ja više dobijala pozitivnog priznanja zbog svog bicikla nego neke osude. A vozim i u štiklama i suknji, na posao, na sastanke, u izlazak. Kod nas ne kažnjavaju bicikliste zbog alkohola, toliko ću reći. To možemo i nazvati razlogom broj jedan za kupovinu bicikla. Bar u šali.

Holandski gradski biciklizam Foto sajt Amsterdamize

Ali u zbilji:

Štedi novac a novac vam treba za decu i porodicu

Auto se mora kupiti (od 4-5 hiljada evra za neki pristojan, pa na više), mora se registrovati (200 evra godišnje pa naviše), mora se u njega točiti gorivo (više hiljada dinara mesečno), mora se održavati (opet više stotina evra na godišnjem nivou). Zbog ovoga meni nikad nije frka da pozovem taksi u slučaju nužde, ako nešto ne mogu da obavim biciklom. Znam da je to mali trošak u odnosu na ove gore nabrojane. Možeš opušteno dete izdržavati za te pare. Da zamenimo sve kola decom, ne bi bilo bele kuge. A finansijski trošak je isti.

Štedi vreme a vreme vam treba za decu i porodicu

Iako ne izgleda tako, ali bicikl jeste najefikasnije prevozno sredstvo na distancama do 5 km. Ja živim u Novom Sadu, i to praktično obuhvata ceo moj grad. Živim u delu grada koji je neplanski izgrađen pa nema parkinga, nekad mi za parkiranje treba i po 15-20 minuta. Kad obavljam više stvari u gradu, gde je takođe parking problem, ušteda na vremenu je izuzetno velika.

Štedi živce a tek živci što vam trebaju za decu i porodicu

Iako totalni stres ne može da se izbegne u saobraćaju, pa mene tako iznerviraju pešaci na bici stazi, kola koja preblizu prolaze pored mene, i oni što me iseku na raskrsnicama, ipak ima manje stresa na biciklu. Manje biciklista, manje brzine, manje nerviranja.

Ovo su pitanja i dileme kojima se Agneš bavila dok je donosila odluku o prelasku na svakodnevno bicikliranje. Koja su vaša pitanja?

 

Agneš Ćurčić Asodi/ Novosadska biciklistička inicijativa

Komentari