Bicikliranje u Groningenu

Ima već mjesec dana kako sunce izlazi u 5-6 ujutro, što znači da su jutra vedra i sunčana. Moj prozor gleda više ka zapadu, ali sunce se idealno odbija o prozor preko puta. Nekad se prevrnem tako da mi noge završe na jastuku a glava na osunčanom dijelu kreveta, ne žureći u iščekivanju budilnika. Davna lekcija iz geografije kaže da maritimna klima ne dozvoljava duge sušne periode. Sunčani dani nagruvaju vlagu s okeana pa dođu i ona tmurna i tamna, siva jutra. Kiša pada svaki dan, tako odgovaram kad me pitaju kakvo je vrijeme u Holandiji (iako ne pada baš svaki dan).

Istina je da vremenske prilike nisu toliko loše jednom kad prihvatiš da nema ljeta, al’ nema ni zime. Barem ne onako kako ih mi poznajemo, ne gori asfalt, a nema ni ledenica. Od novembra do maja kad se probudim provjeravam da li je to prvi drugi ili treći alarm koji sam navio. Onaj backup, peti obično moram da isključim kad sam već na biciklu na putu ka Univerzitetu. Odmah posle alarma provjeravam Buienradar, aplikaciju za vremensku prognozu. Buien znači pljusak na holandskom. Uglavnom je situacija u redu, dozvoljava jutarnje rutine, buđenje pod tušem, doručak i polupopijenu kafu. Nekim danima ipak čim otvorim oči pribjegavam manevru “Đole proleće” dok pokušavam da uletim u farmerke i iskoristim šansu da stignem na posao u roku od 15 minuta koliko Pljuskoradar kaže da imam dok ne počne nekoliko neumoljivih sati oluje. Pitate se zašto takvim danima ne sjednem kao čovjek u bus i odem na posao? Do autobuske stanice mi treba 15 minuta, a autubusu treba dodatnih 25-30 minuta do mog odredišta, dok od kuće do istog mjesta stižem za 15 minuta na mom Unionu.

То је кlasični city bike, muški, onaj sa šipkom da se preskače, iako mnogi preferiraju omafiets, što u prevodu znači „babino biciklo“. Imao sam jednom takav, uživanje za vožnju, naročito kad se natovareni vraćate sa pijace. Moj union ima pet brzina, mislim da tri rade. Vozim ga u onoj srednjoj sem ako nije nasuprot vjetru ili sa vjetrom u leđa, kad druge dvije imaju svojih pet minuta.

Bicikl je mnogo više od prevoznog sredstva, to je način života i to se vrlo brzo nauči. Na grupna dešavanja se ide biciklima, u mobu se ide biciklima, u grad i iz grada se ide biciklom. Nakon nekoliko piva, važno je ne okretati se dok voziš, jer se gubi ravnoteža brzo, a rane zarastaju lakše nego što se bajs popravlja. Često ćete čuti „Kupi drugi, ne isplati se“, što je obično i tačno. U zvaničnoj knjizi za imigrante „Holland handbook“, piše da se preporučuje kupovina polovnog bicikla u vrijednosti između 50-150 evra. Jeftinije od toga znači da je bicikl ukraden, a više od toga je traćenje novca, jer je lako moguće da će neko bajs ukrasti. Guma da se zamijeni ili lanac da se podmaže može, ali točak da se mijenja to već ne vrijedi.

Dobar period u godini dan traje do 22-23h pa svijetla nisu neophodna. Ipak, u zimskim mjesecima svjetla su obavezna, policija ne kontroliše često, ali kad kontroliše nema milosti. Kazne su 45 evra po svjetlu, dakle 90 evra ako nemate ni prednje ni zadnje svjetlo. Blizu 100 evra su kazne za prolazak kroz crveno svijetlo na semaforu. Kacige, kao ni prsluci nisu obavezni, ali kočnice jesu. Centar grada u kome živim, Groningen, je zona gdje biciklisti imaju prednost nad automobilima, što znači da niko ne smije da svira biciklistima ukoliko se nadje u kolima iza njih.

Kultura bickilizma je relativno mlada, za svega tridesetak godina ovaj grad je postao najbiciklističkiji grad na svijetu. Vrlo nezgrapan prevod, najbickilističkiji. To valjda dođe sa kulturom korišćenja bicikila. Na holandskom se kaže „fits“ (fiets), primjećujete da liči na feets, od engleske riječi za stopala. Da li je u Holandiji baš to naziv za biciklo jer se pokreće stopalima ili zato što se više vozi nego što se hoda?

Često se vide roditelji koji voze i do troje male djece na biciklu, naprijed, pozadi i na sjedištu iza volana. Osobe sa invaliditetom su česti učesnici saobraćaja na svojim adaptiranim bickilima gdje pedale okreću rukama. Bakfiets je bajs sa prikolicom koji se iznajmljuje za selidbe.

Biciklističke staze se ne završavaju tamo gdje se grad završava, već postoji čitava mreža staza kroz prirodu, uz kanale i kroz njive, tako da oni koji biciklizam vide i kao rekreaciju mogu da uživaju daleko od autoputeva i željezničke pruge. U nekim gradovima gradonačelnici objavljuju kojom stazom idu na posao, pa građani mogu ujutro usput da mu/joj se obrate sa problemima i zahtjevima.

Do parkova se stiže lako, sa prenosnim roštiljem vezanim za bajs i mesom i hladnim pićima, kese i torbe se ne secaju i vuku iz prodavnice, sve to mali pneumatski mutlipraktik izdrži. Kao što reče moj drug iz dalekog Ohaja, htjeo ili ne htjeo da se baviš sportom, treniraš bar 40 minuta svaki dan. Efekte na zdravlje ne treba spominjati, barem ne čitalaštvu Bajsologije.

Zatvori neke ulice dragi Beograde i proširi nam i produži staze za dvotočkaše.

Evo i kratkog vide kako je to uradio Groningen.
Tekst i fotografije: Nikola Lončar